Načelo dokumentiranosti jedno je od najstarijih revizijskih načela. Sukladno tom načelu, interni revizor mora prikupiti dovoljno odgovarajućih revizijskih dokaza, pomoću odgovarajućih revizijskih postupaka, kako bi mogao donijeti zaključke koji će mu omogućiti oblikovanje mišljenja o objektu revizijskog angažmana. Prema Međunarodnim standardima za profesionalno obavljanje interne revizije, interni revizori moraju utvrditi, analizirati, procijeniti i dokumentirati dovoljno informacija za ostvarivanje ciljeva angažmana.
Revizijski nalazi su podloga, odnosno pretpostavka za izražavanje mišljenja internog revizora te za oblikovanje revizijskih preporuka u okviru pojedinačnog revizijskog angažmana. Pri tome, u praksi revizijski nalazi nerijetko nisu dobro formulirani budući da ne sadrže sve bitne elemente koje revizijski nalaz mora sadržavati. Bitni sadržajni elementi revizijskog nalaza uključuju činjenične dokaze o aktualnom stanju koje je interni revizor prikupio tijekom revizijskog angažmana, opis kriterija, standarda, mjere ili očekivanja koji su korišteni prilikom vrednovanja i/ili potvrđivanja nalaza, te posebice uzrok, odnosno glavni razlog zbog kojeg dolazi do razlike između kriterija (ispravno stanje) i stanja (aktualno stanje), uključujući posljedice, odnosno rizik ili izlaganje koje je nastalo zbog toga što stanje (aktualno stanje) nije sukladno s kriterijem (ispravno stanje). Prema tome, identifikacija i analiza uzroka glavnog problema te njegovo jasno isticanje u okviru revizijskog nalaza temeljna je pretpostavka za oblikovanje akciji usmjerenih učinkovitih revizijskih preporuka (engl. Action-Oriented Effective Recommendations)
U okviru pojedinačnog revizijskog angažmana mogu se primjenjivati različite metode analize i procjene prikupljenih revizijskih dokaza s ciljem donošenja odgovarajućih zaključaka i oblikovanja rezultata angažmana a sve kako bi funkcija interne revizije pridonosila stvaranju dodane vrijednosti. Među različitim metodama analize i procjene koje interni revizori mogu primjenjivati, u posljednje vrijeme se u praksi interne revizije posebice ističe važnost primjene analize glavnog uzroka problema (engl. Root Cause Analysis – RCA).
Analiza glavnog uzroka problema primjenjuje se u brojnim područjima ljudskog djelovanja i obavljanja različitih poslovnih aktivnosti. Temeljna svrha analize glavnog uzroka problema je istražiti glavne razloge (uzroke) neusklađenosti između stvarnog i ispravnog stanja te minimizirati i eliminirati ponavljanja pogrešaka ili nepoželjnih ponavljajućih događaja. Praksa je pokazala da primjenom ove metode funkcija interne revizije učinkovitije, djelotvornije i svrhovitije ispunjava svoju misiju, ulogu i zadatke u poslovnom subjektu u kojem je organizirana. Analiza glavnog uzroka problema se može definirati kao proces identifikacije i utvrđivanja izvornog/ih razloga (uzroka) zbog kojeg/ih je određeni problem nastao, nasuprot jednostavnom identificiranju i izvještavanju o samom problemu. Najčešće većinu problema u poslovnim subjektima uzrokuje više, a ne jedan glavni problem. Za provođenje analize i identificiranje glavnog uzroka problema postoje brojne tehnike i alati, pri čemu je važno odabrati odgovarajuću tehniku za pojedinu analizu, znati kada je upotrebljavati i na koji način.
Primjenom analize glavnog uzroka problema u procesu interne revizije, priopćavanje rezultata angažmana funkcije interne revizije postaje učinkovitije i djelotvornije jer su dane preporuke svrsishodnije upravljačkim strukturama, smanjuju se rizici, daju bolji uvidi koji imaju značajan utjecaj na poboljšanje poslovanja i stvaranje dodane vrijednosti. Drugim riječima, davanje jednostavnih preporuka menadžmentu u vidu rješavanja problema, no ne i njegovog glavnog uzroka, ne pridonosi dugoročnom povećanju uspješnosti poslovanja poslovnog subjekta.